subota, 27.05.2006.
°The Unnamed Feeling°...
Nevjerojatno je koliko se toga može napraviti u jednom danu. «Iskoristi dan.»
Nadvladala sam nesavladivo. Vlastitom voljom. «U sredinu stvari.»
Danima nisam spavala. Jučer sam se srušila u krevet u 21.30. «Ono što te ne ubije, ojača te.»
Podigla sam se i počela penjati prema gore. «Možda se neću popeti do velikih visina, ali popet ću se sam.»
Vlastitom tvrdoglavošću, pronašla sam novu stranputicu. «Ne leži naša sudbina u zvijezdama, već u nama.»
Sad sam na raskrižju puteva. «Najteža stvar u životu je znati koje mostove treba prijeći, a koje spaliti.»
«Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se dešavaju onda kada ih ne očekuješ.»
- 23:00 -
Komentari (30) - Isprintaj - #
utorak, 23.05.2006.
Nakon kiše dolazi sunce
Stojimo na rubu beskrajnog ponora. Zemlja se odronjava u dubinu. Svaki dan.
Poskliznemo se i padnemo u njega. Dok padamo, pokušavamo se uhvatiti za osušene grane koje strše sa strane tog ponora. Ponekad se zadržimo, ali samo na trenutak. Leđima udarimo o dno. Ležimo, u iskrivljenom položaju, dok Netko dvoji o našem životu. Pitamo se: "Ima li ljudi koji plaču za nama? Jesu li zabrinuti? Misle li na nas?" Nema nikog. Ni slabašnog glasića da nam dovikne: "Dolaze ubrzo. Sve će biti u redu. Ne brini." Mračni ponor nas guta, dio po dio. Mokri smo od vrućine koja nas guši. Ruke nam se tresu - dugo se nisu pomakle. Ležimo. Nepomični.
Tonemo u san. Sanjamo svjetlo. Tračak nade koji nas je jednom držao na životu. Isčeznuo je u tami nepreglednosti. Želimo to svjetlo natrag. Nema ga na vidiku. Očajni, umorni od svega, ležimo. Nepomični.
Ne možemo se pomaknuti, koliko god to željeli. Stalno nas nešto zadržava dolje. Sile zla, nemoći, patnje. A mi sanjamo o nečemu, nekome. Iako je tu, nedostižno je. Svjetlo na kraju tunela. Sunce nakon kiše. Smijeh nakon plača. Ležimo. Nepomični.
- 17:21 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 20.05.2006.
Dreams...
Carl G. Jung
(..) Ali zašto plače? Ona, tako lijepa,
Da bi sav rod ljudski svladati umjela,
Kakva tajna bol joj malo srce cijepa?
- Zašto plače? Ludo, pa jer je živjela!
I zato što živi! Al' vapi do neba,
Od boli i dršće i rukama lomi,
Zato što i sutra još živjeti treba,
Sutra, prekosutra i uvijek - ko i mi!
(Maska, Baudelaire)
- 21:09 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 19.05.2006.
The dawn will break the silence screaming in our hearts...
Iz noći u noć gledam svoju sjenu na zidu. Sjedim na krevetu. Vani mrkli mrak, osim nekolicine uličnih svijetiljki koje svijetle u daljini. Obrisi usnulih krovova kuća. Šuma. Mjesec nadgleda skoro pa već jutarnji prizor. Zagledala sam se ponovno u svoju sjenu. Prekriva crno - bijeli poster "Prijatelja" kraj mojeg kreveta. Samo pišem. U mraku koji guta moja slova. Ne vidim što pišem, možda dio papira koji se lagano svijetli u mraku. Kosa mi stalno pada preko lica. Razmišljam. Opet. Ne znam što me uspijeva držati budnom. Umor? Iscrpljenost? Stres? Ili možda neka, već stara, bol? Mogla bih pisati sve do jutra. Pa dobro, nije ni to tako daleko s obzirom da je 5 sati. Teško mi je sjediti u ovom položaju. Bacam se na brojanje ovci...
- 05:10 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 16.05.2006.
Always somewhere
Kad se zadnja kap kiše spusti na kraljevstvo sjena,
Kad Zemlju posljednji put ogrne čarobni veo noći
I u maglovitoj daljini čuješ predzadnji otkucaj nevinog srca,
Tek tada ćeš shvatiti da svaka knjiga ima svojeg autora
A ovu knjigu pišem upravo ja.
- 23:06 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.05.2006.
Pa stanem i pogledam oko sebe... Nema te
Tiha kazaljka otkucava ponoć
Sanjarim u polusnu, u krevetu
Nestrpljivo čekam da u mraku se pojaviš
I oštrim mi potezom zadaš ranu devetu
Kako li se samo umoran sjetiš
Da mi dođeš svake Mjesečeve noći
Sve tiše i tiše, u nezasitnoj tmini
Izudaranim rukama zatvoriš mi oči
U hladnoj, mrkloj sobi Čežnje
Ti si tu, pokraj mene
Pogledom mi dodiruješ ruke
Nepomičan si kraj nevidljive sjene
Sjetiš se svake noći, Mjesečeva mijeno
Bez boli unijeti žeđ u moje tijelo
I kad razmišljam dal' ćeš doći
Moja rana voli, jedina vampirska sjeno
- 22:00 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
nedjelja, 07.05.2006.
Pričaj mi o kiši, dugi, Mjesecu, zvijezdama. Traži smisao i naći ćeš ga. Mi ćemo ga naći. Zajedno. Jednog dana kad će dan i noć biti ujedinjeni. Jednog dana kad će kiša padati i Sunce sjati istovremeno. Jednog dana kad će Mjesec i zvijezde skupa vladati prostranstvom neba. Pitaš me kad? Jednom... Ako se pronađemo.
- 22:12 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
nedjelja, 30.04.2006.
"Žalost zbog stvari koje smo učinili može biti ublažena vremenom; žalost zbog stvari koje nismo učinili je neutješna."
Sydney J. Harris
Broken violin plays the erased symphony,
Pale fingers are touching bloody strings.
Down in the valley, evening falls gracefully.
Dancing steps. A stroll sings.
Gentle voice is singing words which don't exist.
Shining stars are floating over those rainy clouds.
Warm wind is carrying an old envelope through the mist,
Dancing letters.
Fragile Moon searches for its Sun.
Near the river, foggy footsteps are showing a road.
Where are they? Should we run?
They lead You into the river,
Dancing steps.
- 22:34 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
subota, 29.04.2006.
On the dead scene you stand
Untouched by precious time
Making meanless sentences
Always pretending who you really are
Cherish those memories
Those, in the heavenly light
Worship Her glory character
Do not close your eyes
Me, my lines, my smile
Everything gone with the wind
And even if I slept with my soul bared down under
Silver memories do not erase by time
Born in september
Got lost in october
Died in november
Woke up in december
To understand Her, you should see the act
her Pride, her Smile, her Shine
She has everything, She is Yours
She is an actress, again... She is drawing that line
Find an equal One, like You
With scars on Her hands - because of fights
With tears in Her eyes - because of love
If you look into Her eyes, you'll find
Everything you need, don't act blind
Now is the time to finish the play
Say the last line, run out hearing them clap
Do not, do not forget
To find that girl and ask:
"Darling, have you ever found somebody
With scars on his hands, with tears in his eyes?"
Born in september
Faded away in october
Died in november
Woke up in december
Life is short when you live it to the fullest
Then you die. She brings a flower
Puts it on your grave. Hearing a whisper from Virgin Mary:
«Me, my scars, my tears shall not seek
Another memory for my dreams to bury»
- 00:12 -
petak, 28.04.2006.
Stara blogerica na novom blogu.
Tu bi se trebale nalaziti pretežito moje pjesme i opisi mojih naleta bijesa.
Da vam se ukratko predstavim.
Volim...
- glazbu (Led Zeppelin, Nightwish, Apocalyptica, Evanescence, Nirvana,...)
- knjige (ima ih...)
- predmete uz koje sam vezana (marte, crveni džepni nož, gorski kristal bez kojeg ne izlazim van, 7 narukvica koje uvijek nosim na desnoj ruci)
- povijest i engleski
- putovati, i to jako (Beč, Salzburg, Graz, Venecija, Verona, Budimpešta,...)
A ostalo...pa s vremenom budete i to saznali.
- 17:38 -